Razbijaš me u ogledalu i skrećeš pogled. Davno je bilo kad si oblizivao ruke i prao moje usne.

zaboravila sam koliko je ovo zabavno.

Trčao je munjevitom brzinom, trgajući si kožu s tijela dok je pokušavao uhvatiti dah. Noć je bila hladna, vlaga mu se zavlačila pod malo kose što je imao, a prste – i na nogama i na rukama – više nije osjećao. Uzdisao je mučno, htio je povraćati, gadilo mu se ovo tijelo. Nagonski se u trku previjao, pokušavao izbaciti utrobu ili barem ono što je bilo u njegovoj utrobi. Jedino što je mogao čuti bile su njegove noge u lišću, i plačni uzdasi koje bi svako malo ispustio. Nade više nije bilo, znao je da ga prate, preobraziti se više nije mogao, svjetleće oko se već davno smjestilo u krošnjama i jedini mu je prijatelj, shvatio je poražavajuće, bio mrak.
U jednom trenutku je zastao. Krvave oči fiksirale su se u jednu točku u daljini, točno preko puta potoka koji je pred njim gmizao kao kakva zmija. Isprekidano disanje prihvatilo je strah pa je postalo još teže, još mučnije.
„Treći! Ja...“, zadrhtao je osjećajući kako mu klize suze niz rastrgane obraze. Vrućina boli vrištala je u njegovim ušima, više nije bio siguran je li to on ili njegovo tijelo.
„Putniče“, čvrstim, dubokim glasom obratila mu se prilika s druge strane potoka. Bio je to muškarac ovijen mračnom šumskom tišinom. Bez obzira na to, Putnik je točno znao kako izgleda. Riječ 'ISTINA' istetovirana preko čela, golo, snažno poprsje i nakitom ukrašena suknja. Prodorne sive oči i snažna čeljust koja bi, kad bi se stisnula, ispupčila plave žilice kod sljepoočnice.
„Gdje je Knjiga? Odgovori i živjet ćeš.“
Znao je da nema pregovora s Trećim. Nema 'ali' ili 'molim'. Ima samo 'da' ili 'ne', a u ovom slučaju, nije mu mogao nijedno ponuditi. Stoga se samo naklonio i zadrhtao: „Mogu Vam samo ponuditi svoju dušu. Nemam zadovoljavajući odgovor.“
Znao je kako je vrijeme. Osjetio je kako je Treći podignuo ruku jer je gurnuo vjetar u njegovo lice. Nasmiješio se dok je podizao glavu kako bi zadnji put pogledao ovaj ljudski potok, satkan od vode i ogledala.
„Svijet je ogledalo – pogledaj u njega i ono će ti vratiti tvoju sliku“, bile su zadnje riječi koje mu je uputio stranac.
„Hvala, gospodaru Ame...“
Progutala ga je svjetlost prije no što je stigao završiti i u šumi je, možda samo nakratko, napokon zavladala grobna tišina.